preskoči na sadržaj

Osnovna škola Ludina

Login
Oglasna ploča
Učitavanje RSS feeda je završilo s greškom: nema podataka
Online nastava

TABLETI
 
Tableti u našoj školi

 
Upute za spajanje na mobilnu mrežu (za učenike koji imaju karticu) - Youtube video

 
Prezentacija o tabletima za roditeljski sastanak

Pretražite knjižnicu

Naš logo

 

E-dnevnik

 

Prijavi zlostavljanje na internetu

 

Portal za škole

e-knjiznica.carnet.hr

Online enciklopedija

 

Kalendar
« Ožujak 2020 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
24 25 26 27 28 29 1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31 1 2 3 4 5
Prikazani događaji

Linkovi
Velika Ludina
Školski kalendar

Kriteriji ocjenjivanja

 

Vremenik

 

Korisni savjeti

Mali savjeti za uspješno učenje

Kako učiti?

Kreni polako i planirano, odredi točno koliko čega imaš naučiti, te koliko vremena imaš na raspolaganju. Pazi da to ne bude neostvariv cilj (npr. učenje 6 sati na dan, posebno ako si do sada učio/la pola sata dnevno).

Potrudi se da za vrijeme učenja zaista misliš na ono što učiš! Ako se koncentriraš na gradivo, brže ćeš ga zapamtiti i samim time ćeš prije biti gotov/a s učenjem i imati ćeš više vremena za druge aktivnosti.

Ponekad možda stvarno nemaš motivacije za učenje ili te možda muči neki problem. Tada ništa nećeš postići ako sjediš za knjigom, a zapravo razmišljaš o nečemu drugom. Ako se baš nikako ne možeš usredotočiti na učenje, zabavi se nekom drugom aktivnošću- nazovi prijatelja/icu i sl. Kada završiš s tim, pokušaj se ponovno vratiti učenju!

 

Plan učenja

Dobro je prije početka učenja napraviti raspored vremena, tj. raspored aktivnosti koji obuhvaća učenje, ali i zabavu te sve tvoje ostale obaveze.

Razmisli o predmetu koji trebaš naučiti te odredi vrijeme koje ti je potrebno za njega (to možeš odrediti prema broju lekcija, količini teksta i sl.). Nastoj učiti od 20 do 30 minuta, nakon toga obavezno napravi pauzu od 5 do 10 vkako bi ti se naučeno gradivo „posložilo“, a i kako bi se odmorio/la prije daljnjeg učenja. Nakon 2 sata učenja, uzmi pauzu od pola sata. Stanke su izuzetno važne u procesu učenja te ih se trebaš pridržavati.

Svaki dan povećavaj vrijeme učenja  (dovoljno je po 10-15 minuta) više nego dan ranije i budi ponosan/na na svaki svoj uspjeh. Ako učiš koncentrirano, i s pauzama, ne bi trebao/la učiti više od 2-3 sata dnevno. 

Mjesto za učenje

Iskustva govore da većini djece odgovara ukoliko uvijek uče na istom mjestu. Poželjno je da to bude miran kutak kako bi se mogao/la koncentrirati samo na učenje. Preporuča se da to bude radni stol gdje možeš uspravno sjediti i ne opterećivati kralježnicu, a i kod neke djece se zaista pokazalo da bolje uče npr. na krevetu, debelom tepihu na podu i sl.

Ukoliko se teško koncentriraš na određenom mjestu, uzmi nekoliko dana i probaj učiti na nekoliko različitih mjesta gdje ti se čini gdje bi mogao/la imati najbolju moguću koncentraciju. Mjesto gdje ti se čini da si najbolje i najviše naučio/la, uzmi kao mjesto za daljnje učenje.

Prostor za učenje ne smije sadržavati stvari koje bi ti mogle odvlačiti pozornost (TV, časopise, igrice,…) odnosno, TV, kompjuter, mobitel i sl. trebaju biti isključeni.

 

                                              

 

Aktivno učenje=uspješno učenje

 Aktivno učiti znači učiti s razumijevanjem! Nije dovoljno samo «sjediti za knjigom» i razmišljati o tome koja je serija sada na TV-u ili koju igricu želiš igrati. Znanje neće samo od sebe prijeći iz knjige u tvoju glavu ukoliko se malo ne potrudiš.

 

Evo nekih savjeta kako aktivno učiti:

  • Ponovi ono što ste učili toga dana u školi. Usporedi gradivo iz udžbenika sa svojim bilješkama. Podcrtaj ono što je bitno
  • Označavaj gradivo flomasterima, bojicama i papirićima u različitim bojama. Često se koriste različite boje markera koji označavaju stupanj važnosti gradiva (npr. žuta: najmanje važno, zelena:važno, crvena: najvažnije). Ti možeš sam/a sebi odrediti koje ti boje što znače.
  • Izradi kratke podsjetnike pomoću kojih ćeš brže zapamtiti gradivo i kasnije ga lakše ponoviti
  • Izbjegavaj učiti napamet, jer je puno teže a i brzo ćeš zaboraviti gradivo što si učio/la te ćeš ga opet morati učiti kada ti bude trebalo
  • što više ponavljaš ono što si naučio/la veća je vjerojatnost da ćeš gradivo zapamtiti na duže vrijeme
  • Slušaj na satu! Što više toga zapamtiš u školi, manje ćeš morati učiti kod kuće
  • Obavezno zapiši što je nastavnik zadao za domaću zadaću
  • Ponekad je dobro učiti zajedno s nekim- kroz međusobno ispitivanje i razjašnjavanje nejasnog gradiva povećava se motivacija za učenjem, a ujedno se provjerava i ponavlja ono što si naučio/la; važno je pronaći osobu koja ima sličan stil učenja kao i ti
  • Koristi različite «medije» pri učenju- neke informacije koje su ti potrebne za školu možeš pronaći i u novinama, na televiziji ili Internetu. Npr. na Internetu postoje različite elektroničke enciklopedije (npr. www.wikipedia.org) koje sadrže brojne informacije, slike, kratki filmovi koje ti mogu pomoći pri učenju. Posjet muzeju, zološkom vrtu, odlazak na koncert klasične glazbe ponekad ti može pomoći u učenju, jer ono što učiš u knjizi vidiš i u stvarnosti. (npr. ukoliko učiš o nekom klasičnom glazbenom djelu pomoći će ti ukoliko to djelo možeš uživo i poslušati)

Ukoliko primijetiš da s određenim predmetom/gradivom imaš problema, što prije potraži pomoć! Uvijek možeš potražiti pomoć kod svojih roditelja koji su tu da ti pomognu u svakom trenu. Također se možeš osjećati slobodno pitati nastavnika za pojašnjenje. Ukoliko ti je iz nekog razloga neugodno pitati nastavnika pred razredom, slobodno ga pitaj za pojašnjenje poslije sata. Za pomoć se možeš obratiti i prijatelju/ici iz razreda.

 

Izvor: HRABRI telefon

 

Pohvale i kazne za djecu

                                 

 

Pohvale i kazne za djecu

Svaka pohvala, a tako i kazna može djelovati konstruktivno na dijete, ali i sasvim suprotno, s tim da dijete samo dodatno zbunite.

Bez obzira da li upućujete pohvalu ili kritiku djetetu nemojte hvaliti samo njega, naravno da to nije isključeno, no, pokažite da ste primijetili što je točno napravio (ako vam donosi ocjene nemojte samo govoriti „pametno dijete“ nego mu pokažite da vam je stalo, pitajte ga što je točno napravio i divite se njegovom uspjehu nad tako teškom tablicom množenja).

Tako ćete stvoriti veću povezanost između vas i djeteta. Ako donese loše ocjenu nemojte odmah početi sa stavom pa kako to ne razumiješ, svi to znaju jer se u tom slučaju vi ponašate kao dijete, nego mu objasnite ono što nije jasno.

Ako vas je dijete iznenadilo, ne znate što u tom trenutku napraviti nemojte brzati, dajte sebi vremena da se opustite i smirite da ne biste neprimjereno reagirali. Tada vam je najbolje dijete poslati u sobu da razmisli o onome što je napravio, to ne mora biti dug period, bitno je da malo bude samo.

Neki stručnjaci kažu da je najbolje vrijeme minuta po godini. Dakle ako ima 8 godina neka ostane 8, 9 minuta. Ako je bila manja šteta kada se vrati nemojte opet cijelu večer započinjati istu priču. Što je bilo, bilo je, u tom slučaju je dijete već kažnjeno, ako je nešto veće onda nakon toga jednom mirno porazgovarajte o svemu.

O svakoj kazni dobro razmislite, pronađite nešto što znate da će djelovati, a ne prazne riječi koje nemaju nikakvog učinka, svađanje i galamu zaboravite, to samo stvara negativan naboj te se tako ništa ne rješava.

Nemojte za neke postupke dijete kažnjavati u jednom trenutku kada ste vi nervozni, pod stresom, puni problema… a u drugom ne, jer je vama danas tako lijep dan. Dijete tek tada neće znati što smije napraviti, a što ne, i stvorit će priličnu zbrku u glavi, a prema vama nepouzdanost. Budite odlučni u svojim pravilima, nemojte popuštati jer to svako dijete zna dobro iskoristiti.

Nemojte prakticirati samo kažnjavanje bez razgovora, pokušajte s djetetom razgovarati zašto je to napravio, što ga je potaklo na to, gdje je to vidio. Sama kazna nema toliko efekta koliko razgovor.

Još nešto na što biste trebali obratiti pozornost je da dijete ne zaboravite pohvaliti kada nešto dobro napravi, pohvalom uvijek potičete nešto dobro i dijete se još više zainteresira za takve stvari dok kazne kod djeteta, ali i vas pobuđuju negativne emocije.

Naposljetku ono najvažnije, dijete kažnjavajte samo onda kada to zaslužuje i neka kazne budu nepovezane sa vašim emocijama.

Izvor: COVERmagazin.com

 

 

Savjeti roditeljima za očuvanje i unaprjeđenje zdravlja školske djece

Zdravi stil života od neprocjenjive je važnosti upravo u ovom životnom razdoblju. Dječji organizam intenzivno raste i razvija se, a to je praćeno naglim intelektualni i emocionalni napretkom. Kako bi dijete u svakom od tih područja moglo ostvariti svoj maksimalni potencijal, životni uvjeti djeteta moraju biti najbolji mogući.

 

Svakom je jasno da školski uspjeh gladnog i umornog dijeta ne može biti dobar. Dugoročno gledajući, zdravi životni stil i način života usvajaju se u djetinjstvu te ostaju za cijeli život kao zalog zdravlja. Slijede neke upute koje će pomoći u očuvanju i unaprjeđenju zdravlja vaše djece, te poboljšati njihov uspjeh i snalaženje u školi.

 

Pravilna prehrana:

Osnovno u prehrani djece je njena raznovrsnost, jer niti jedna namirnica ne sadrži sve ono što je organizmu potrebno. Glavni obroci (doručak, ručak i večera) ne smiju se preskakati, a obrok pripremljen kod kuće uvijek ima prednosti pred gotovim kupljenim. Voće i povrće dijete treba jesti svakodnevno nekoliko puta. Mlijeko i mliječni proizvodi te namirnice od punog zrna žitarica (integralni kruh i tjestenina) nezaobilazni su dio svakodnevne prehrane. Slastice i zašećerene napitke treba već u ovoj dobi konzumirati samo umjereno. Ovih se načela prehrane valja pridržavati ne samo kod primjereno uhranjenog djeteta već i kod onog koje bi trebalo izgubiti ili pak dobiti na težine. Nije potrebno naglašavati kako u životu djeteta nema mjesta za alkoholu i pušenju.

Doručak je nezaobilazan:

Nakon buđenja razina energije je niska. Doručkom se unosi energija u organizam. Istraživanja su pokazala da doručak poboljšava pamćenje, razumijevanje i pridonosi boljem raspoloženju u školi.

Tjelesna aktivnost:

Nakon godina provedenih u igri i nesputanom kretanju od učenika se očekuje da mirno sjedi i više sati dnevno. No tjelesna aktivnost je neophodna za optimalan rast te tjelesni i duševni razvoj djeteta. Prema suvremenim preporukama djeca bi trebala biti tjelesno aktivna najmanje 1 sat dnevno. Izbor sporta se može prepustiti djetetu, jer svaka je tjelesna aktivnost korisna, no posebno je to u ovoj dobi atletika, gimnastika i plivanje.

Koštano-mišićni sustav i kralježnica:

Roditelji su obično zabrinuti zbog teških školskih torbi. Torbe jesu teške, po nekim mjerenjima čak i preko 7 kg, no upravo je tjelesna aktivnost ta koja će ojačati i sačuvati koštano-mišićni sustav učenika, uključujući i kralježnicu. Osim toga, torbu treba obvezno nositi na oba ramena, a djecu treba poticati na pravilno držanje. Pregled kralježnice sastavni je dio pregleda djeteta pri upisu u školu, provodi ga školski liječnik, a ponavlja se u petom razredu prilikom sistematskog pregleda, te u šestom razredu kao samostalni pregled.

Zdravlje zubi:

Zubni karijes jedna je od najrašireniji bolesti školske djece. Kako bi spriječili pojavu karijesa zube treba prati dva puta dnevno zubnom pastom koja sadrži flour, te se pravilno hraniti kako bi zubi bili zdravi i čvrsti.

Igra i prijateljstva:

Roditelji, nemojte zaboraviti da su vaši prvašići, iako su krenuli u školu još uvijek djeca, a da je igra nezaobilazan dio djetinjstva. Druženje sa vršnjacima također je dio zdravog odrastanja. Zbog toga osigurajte svom školarcu prostor i vrijeme za igru, idealno u prirodi s prijateljima.

Spavanje:

U ovoj dobi dijete treba spavati 10 pa i 12 sati dnevno. Ako dijete rano ustaje treba rano leći, što je i inače preporučljivo u ovoj dobi (oko 20h). Bitna je higijena spavanja koja podrazumijeva ustaljen ritam budnosti i sna, tj. odlazak na počinak i buđenje svakog dana u isto vrijeme.

Prostor za učenje:

Kako bi se mogao bolje koncentrirati pri učenju i pisanju domaće zadaće, preporučljivo je da učenik uči uvijek za istim stolom u tihoj prostoriji ugodne temperature (21 C) i dobro osvijetljenoj. Radna ploha ne smije biti svjetla (preporuča se smeđa i zelena boja) i sjajna jer tada dolazi do odsjaja koje jako umara vid i otežava koncentraciju. Ako je učenik dešnjak svijetlo treba dolaziti sa lijeve strane i obrnuto. Kad je moguće treba učiti uz prirodnu rasvjetu, a da se spriječi odsjaj za sunčanih dana prozore prekriti svijetlim platnenim zastorima. Istraživanja su pokazala da nepravilna osvijetljenost radnih ploha može dovesti do oštećenja vida kod učenika.

Vid:

Kako dijete raste, raste i mijenjaju se i njegove oči. To zajedno sa opterećenjem očiju učenjem dovodi do toga da se u školskoj dobi često otkrivaju refrakcijske anomalije i mijenjanu one ranije otkrivene. U okviru ranije spomenutog pregleda za upis u školu, školski liječnik između ostalog provjerava i vid učenike, te ako je potrebno upućuje dijete oftalmologu. U slučaju da dijete dobije naočale potrebno je osigurati da ih redovito nosi, što djeca često izbjegavaju. U trećem razredu osnovne škole liječnici školske medicine ponovno pregledavaju vid učenika, no ako se dijete žali na glavobolju, ako mu oči suze ili su mu bjeloočnice crvene ili se pak žali da ne vidi dobro potreban je dodatan pregled.

Sigurnost na putu do škole:

Stradavanja u prometu bitan je uzrok pobola i smrti djece. Zbog toga poučite svoga školarca osnovnim pravilima ponašanja u prometu, upoznajte ga sa putem do škole, a ako ide biciklom u školu nezaobilazno je nošenje kacige.

I za kraj:

Većina je djece ponosna i sretna zbog polaska u školu. No jedan dio djece posebno prvih dana svog školovanja može pokazivati znakove straha i panike. Emocionalna nezrelost i nespremnost za školu očitovat će se upravo u nemogućnosti samokontrole, te će takva djeca plakati ili imati izljeve agresivnosti. Da se to izbjegne kod djeteta treba poticati pozitivan stav prema školi i učitelju, što zapravo znači da roditelji trebaju djetetu o školi govoriti pozitivno, ne smiju dijete plašiti, školom te ne smiju imati pretjerano velika očekivanja. U savladavanju školskih zadataka roditelji trebaju ohrabrivati djecu govoreći «ti to možeš», te ih poticati na samostalan rad. Svaki uspjeh djeteta treba primijetiti i pohvaliti, a kaznu izbjegavati, posebno fizičku. Roditelji, pomozite svojoj djeci, budite im podrška u školovanju, pa će i za njih vrijediti polovica «Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba».

 

Uredila: prim.dr.sc. Marina Kuzman, dr.med.

Autorica: Ivana Pavić Šimetin, dr.med.

 

Izvor: www.zdravlje.hr

Strah od škole

„Ne želim ići u školu!“ česta je dječja pritužba na koju mnogi gledaju nenaklono – kao na prolazni dječji hir ili znak razmaženosti. Međutim, sve više istraživanja pokazuje da ta pobuna može biti znak straha od škole, odnosno školske fobije.

 

Smatra se da je strah od škole sve učestaliji među djecom. Tome vjerojatno pridonose opsežni školski programi i veliki pritisci nad djecom u pogledu uspjeha i postignuća. Škola, roditelji pa i društvo općenito sve ranije očekuju sve više od djece, a neka se djeca teško nose s tim. Buljan Flander i Karlović (2004) navode da se kod takve djece javljaju razni simptomi stresa i straha vezani za tjeskobu, prema kojima se može prepoznati radi li se o prolaznoj nevoljkosti da se ide u školu ili o istinskom strahu. Djeca koja osjećaju strah od škole često se tuže da ih boli želudac, glava ili da osjećaju vrtoglavicu. Mnoga djeca počinju imati probleme sa spavanjem, a mogu tražiti i da spavaju s roditeljima. Mala djeca, posebice ona predškolske dobi, često govore da se boje škole i neprestano traže podršku roditelja („Možeš li ostati u školi sa mnom?“, „Moram li ići u školu?“). Neka se djeca boje do te mjere da ne žele ući u školsku zgradu – ako i dođu do škole, onda plaču, žale se na bolove, a učitelji ih ne mogu smiriti. Takva djeca nisu „zločesta“ ili prkosna, već očajnički pokušavaju izbjeći situaciju koja ih plaši. Kod djece s istinskim strahom od škole, takvo je ponašanje prisutno svakodnevno, a nestaje vikendom i tijekom školskih praznika.  

 

Zašto se dijete boji škole?

U podlozi straha od škole mogu biti različite bojazni. Dijete se, primjerice, može bojati nepoznatih društvenih situacija ili upoznavanja novih ljudi. Iako roditelji nikad nisu jedini odgovorni, neke njihove osobine i ponašanja mogu pospješiti strah od odlaska u školu. Pretjerano emocionalno oslanjanje na dijete jedno je od takvih ponašanja. Djeca, čiji roditelji u njima vide uporište i traže utjehu, teže se odvajaju od roditelja jer osjećaju da ih roditelj treba. Kada je dijete emocionalno zahtjevno, jako sramežljivo ili je preboljelo/boluje od neke teške bolesti, roditelji ga mogu doživljavati kao vrlo ranjivo i postati snažno zaštitnički nastrojeni. Postavljanje što manje zahtjeva pred dijete kako ono ne bi bilo frustrirano ili uznemireno, može rezultirati djetetovom ovisnošću o roditeljima, tj. nesamostalnošću. 

Vrlo visoka očekivanja također mogu rezultirati strahom od škole. Dijete čiji roditelji u najboljoj namjeri govore: „Ti ćeš sigurno imati sve petice, bit ćeš najbolji u razredu!“ može osjećati strah od neuspjeha i toga da će razočarati roditelje, što također može imati različite tegobe za posljedicu. Kada se simptomi straha od škole jave tijekom školovanja, a ne na početku, dobro je razmisliti i istražiti razlog odbijanja odlaska u školu. Kada se dijete tuži na fizičke bolove, svakako je potrebno provjeriti njegove simptome s liječnikom i utvrditi da je zdravo. Ukoliko jest, treba uvidjeti probleme koje dijete ima u školi ili kod kuće – pitati dijete i učitelja je li se dogodilo nešto uznemirujuće, poput zadirkivanja ili nasilja, obratiti pažnju prolazi li dijete kroz teško razdoblje zbog nečega što ga je uzrujalo (razvod roditelja, preseljenje, smrt kućnog ljubimca), promotriti ima li dijete možda neprepoznate smetnje učenja, pažnje i koncentracije zbog kojih teško prati nastavu i postiže lošiji uspjeh, itd.

Što mogu učiniti kada moje dijete ne želi ići u školu?

U slučaju nepostojanja dubljih razloga odbijanja škole, u pravilu je dobro biti odlučan u tome da se ne propusti nastava. Djeci koja duže izostanu s nastave s vremenom se sve teže vratiti u školu i ponovno priviknuti na tempo koji ona nameće. Djecu vrtićke dobi, kod koje je prisutan strah od polaska u školu, dobro je odvesti na razgledavanje škole tijekom ljeta i par dana prije početka nastave te pričati o svojim pozitivnim iskustvima iz škole, onome što će dijete u školi učiti i koje će predmete imati. Ako roditelj poznaje dijete koje već pohađa školu, može ga zamoliti da pokaže svoje knjige i bilježnice njegovom predškolcu. Ukoliko dijete nije išlo u vrtić i nije se imalo priliku često družiti s vršnjacima, korisno je dogovoriti igranje s nekim budućim učenicima iz djetetova razreda ili nekom drugom djecom približnog uzrasta. Dobro je da dijete na taj način postupno iskusi nove i nepoznate situacije kako bi se vidjelo kako se ono snalazi u njima. Ako je dijete išlo u vrtić, ali roditelj misli da će mu prijelaz iz vrtića u školu biti težak, roditelj može pokušati razgovarati s ravnateljem u proljeće, prije početka školske godine, te vidjeti može li se utjecati na izbor učitelja koji će odgovarati određenom djetetu. Pri tome bi trebalo redovito posjećivati učitelja tijekom školske godine i ostvariti kvalitetnu suradnju s njim.

Ako je odbijanje škole jako izraženo, može se, u suradnji s ravnateljem i učiteljem, razmotriti opcija skraćenog boravka u školi. Dijete može u školi ostajati najprije jedan do dva školska sata, a zatim, kako se bude prilagođavalo, produžiti boravak u školi sve dok ne bude u stanju ostati onoliko vremena koliko je potrebno. Rutina je nešto što pomaže djeci u prilagodbi – svakodnevno ustajanje i obavljanje aktivnosti u približno isto vrijeme, određivanje tko vodi dijete u školu, tko dolazi po njega nakon nastave i sl. Ako dijete ne želi ni ući u razred, možda je voljno sjediti u hodniku ili knjižnici dok se ne privikne na okolinu – bitno je biti kreativan kako bi se našlo odgovarajuće rješenje. Kada se obratiti stručnjaku za pomoć? Moguće je da dijete i nakon više tjedana različitih pokušaja nagovaranja na odlazak ili ostanak u školi i dalje odbija školu te osjeća tjeskobu koja se širi na druga područja života. U tom je slučaju vrijeme za obratiti se stručnjaku mentalnog zdravlja. Moguće se obratiti psihologu, psihijatru ili socijalnom radniku, no preporuča se da odabrana osoba bude specijalist u radu s djecom te da postoji dobra komunikacija između njega, učitelja i roditelja. Terapija djece s blagim i umjerenim simptomima tjeskobe najčešće uključuje kognitivno-bihevioralne tehnike, poput učenja kako se opustiti i ovladati društvenim vještinama. 

Zaključno

Dobra priprema za školu korisna je za svakog predškolca, a ne samo za one kod kojih se javlja strah od škole. Priprema za dobar školski uspjeh i uspješnu prilagodbu na školu započinje rano. Dobro zdravlje, pravilan odgoj, puno ljubavi u obitelji i mnoštvo prilika za igru i učenje važna su osnova. Za djecu je karakteristična prirodna znatiželja, postavljanje pitanja, razvijena mašta – sve su to resursi koje roditelji trebaju ohrabrivati i s kojima mogu raditi. Osim smanjivanja djetetovog straha i stresa, roditelji trebaju smanjiti i vlastiti stres. Prirodno je da brinu kako će se njihovo dijete snaći u školi. No, ako roditelj ne vjeruje da će djetetu biti dobro u školi, u to neće vjerovati ni dijete. Stoga je bitno steći uvjerenje da je škola dobra za dijete i njegov razvoj. 

 

Izvor: Istraži Me, autor: Maja Galić

Rješenja za probleme s domaćim zadaćama

Domaće zadaće su kamen spoticanja za mnogu djecu. Evo nekoliko savjeta kako napraviti zadaću i zadržati mir u domu.

Domaća zadaća jedan je od najčešćih kamena spoticanja između roditelja i djece. Zvuči poznato? Nemajte brige: jednostavan plan omogućuje da svi naprave svoje zadatke i da kućni mir bude sačuvan.

Odredite vrijeme za učenje. Odredite vrijeme za učenje koje vrijedi za čitavu obitelj, vrijeme tišine koje vi možete iskoristiti za sređivanje računa ili za čitanje, a djeca će, naravno, učiti. To ne služi samo tome da im pokaže da je čitanje nešto što svi čine, već i pomaže uspostaviti određenu rutinu svake večeri. Uz sve to, uče i samostalno odrediti ritam. Postavite sat na vidljivo mjesto tako da lakše budu usredotočeni.

Budite dosljedni. Vrijeme za učenje tempirajte prema vremenu potrebnom vašem školarcu ili školarki da naprave svoju zadaću. Najbolje da se u tome dogovorite s njegovim ili njezinim učiteljem. Primjerice, jedanaestogodišnje dijete dnevno ima oko sat i pol domaće zadaće. Ako mlađa braća završe ranije, dogovorite s njima da se igraju u tišini sve dok svi ne završe s poslom.

Uredite okruženje. Neka djeca rade zadaću u poznatom obiteljskom okruženju, poput dnevnog boravka ili kuhinje. Uvijek neka bude prisutan jedan roditelj. No, vaša uloga je savjetnička - vi ste tu da biste pomogli oko pitanja ili izbjegli zbrku, a ne da biste davali odgovore.

Tempirajte učenje. Ako vaše najstarije dijete završi ranije, preostalo vrijeme može iskoristiti za čitanje, crtanje ili ponavljanje gradiva. Ali ako vrijeme istekne, a dijete nije završilo, ostatak obitelj smije raditi što želi. Tako zna da nikoga ne zadržava, ali da svejedno mora dovršiti svoj zadatak. Čak to djetetu može pomoći da bude učinkovitije jer će se i ono htjeti igrati!

Piše:
Roditelji.hr

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kako pomoći hiperaktivnom djetetu
 
Kada govorimo o hiperaktivnosti bitno je znati da to nije samo razvojna faza koju će dijete prerasti, nije uzrokovano roditeljskim neuspjehom u odgoju, niti je znak djetetove “zločestoće”, već je stvarni, biološki uvjetovan poremećaj. Djeca koja su nemirna, teže se koncentriraju i/ili impulzivnije reagiraju mogu imati mnoge poteškoće u svakodnevnom životu, poteškoće u integraciji u vršnjačku skupinu i uspostavljanju kvalitetnih odnosa s odraslima te snalaženju u situacijama u kojima je potrebno držati se određenih pravila (vrtić, škola, izvanškolske aktivnosti.)

Iznimno je važno da odrasli (roditelji, profesori, odgojitelji, treneri…) koji su u kontaktu s djetetom s takvim poteškoćama međusobno surađuju te razumiju dijete, pruže mu pomoć i podršku kako bi mu olakšali funkcioniranje na način da mu osiguraju rutinu, strukturaui predvidljivost. Prilikom obraćanja hiperaktivnom djetetu s nekom uputom ili zahtjevom važno je uspostaviti kontakt očima, kako bi usmjerili djetetovu pažnju te mu davati jednostavne, sažete i razumljive upute kako bi dijete moglo zaključiti što se od njega očekuje. Važno je odrediti pravila ponašanja uz jasan dogovor o sustavu nagrada i sankcija. Hiperaktivnom djetetu posljedice njegovog ponašanja moraju biti predvidljive, konzistentne i jasne te povratne informacije o njegovom ponašanju, pogotovo pozitivne (pohvale) moraju biti česte. Ukoliko dijete ne dobije pozitivnu pažnju, ono će se potruditi da svojim ponašanjem privuče negativnu pažnju. Zato je bitno djetetovo neadekvatno ponašanje, ukoliko ne dovodi do fizičkog ugrožavanja djeteta, ignorirati kad god je moguće jer ako dijete ne dobije pažnju i ako nepoželjno ponašanje nije potkrijepljeno, vjerojatno je da se ono više neće pojavljivati.

Impulzivnost i hiperaktivnost mogu odbijati drugu djecu, ali i odrasle te se uslijed toga hiperaktivno dijete može osjećati izolirano, odbačeno i drugačije što se sve može odraziti na njegovo samopouzdanje. Budući da hiperaktivno dijete često sumnja u svoje sposobnosti, zadatak odraslih je da budu pozitivni, da promatraju i  prilagode svoja očekivanja mogućnostima djeteta, izbjegavaju kritiziranje te što češće pohvaljuju njegove osobine, postignuća i ponašanja te naglašavaju snage i mogućnosti jer time osnažuju djetetovo samopouzdanje.

Ukoliko su prisutne poteškoće u vršnjačkim odnosima, hiperaktivnom djetetu je potrebna dodatna pomoć odraslih davanjem jasnih uputa kako pristupiti vršnjaku, vježbanjem socijalnih vještina, pružanjem vlastitim ponašanjem model primjerenog ponašanja, uključivanjem djeteta u slobodne aktivnosti prema njegovim sklonostima i odabiru kako bi mu se proširila socijalna mreža. Također, bitno je poučiti ga o nenasilnom rješavanju sukoba te kada napravi društvene greške s vršnjacima, pomoći mu da identificira što bi mogao bolje učiniti slijedeći put s ciljem bolje integracije u vršnjačku skupinu.

Hiperaktivno dijete također može pokazivati poteškoće u praćenju nastavnog procesa i usvajanju nastavnog gradiva te mu je potrebno omogućiti učenje u okruženju koje podržava individualne razlike unutar fleksibilnog, strukturiranog pristupa, primjerice - ne stavljati dijete u vremenski tjesnac, vrijeme pisanja testa prilagoditi njegovim mogućnostima, češće ispitivati usmeno, razdijeliti gradivo na manje dijelove, imati razumijevanja za njegove poteškoće zbog kojih će povremeno bolje, a povremeno lošije funkcionirati na nastavi te imati ''dobre'' i ''loše'' dane, ispitivati ga u prvim jutarnjim satima i na početku sata te davanjem manjih zaduženja, primjerice da ode po kredu ili namoči spužvu, omogućiti kretanje.

Vrlo je važno educiranje odraslih, kako roditelja, tako i stručnjaka koji se susreću s hiperaktivnom djecom o njihovim poteškoćama u cilju uspješnijeg upoznavanja i razumijevanja njihovih karakteristika te primjenjivanja adekvatnog pristupa omogućavajući im tako zdrav razvoj, uspjeh i sretno djetinjstvo. Također ih je važno senzibilizirati kako ponašanje hiperaktivne djece nije odraz njihove neposlušnosti već nemogućnosti održavanja pažnje, kontrole reakcija i mirnog reagiranja te mirnog sjedenja ili stajanja na mjestu.
 

 

Djeca i mobiteli
 
Za prvi mobitel uvijek ima vremena iako je važnije pitanje kako ga koristiti u funkciji razvoja i boljitka djeteta, a ne kada.

Najkorisnija funkcija korištenja mobitela od strane djece je komunikacija i održavanje kontakta s osobama koji su djetetu važni, te izmjena informacija između roditelja i djeteta što doprinosi osjećaju sigurnosti roditelja i djeteta. Korištenjem mobitela, koji danas imaju niz drugih mogućnosti i funkcija dijete razvija i mnogobrojne vještine korištenja suvremenom tehnikom. Čini se da mobiteli, kao i druge suvremene tehnologije poput računala, interneta, video igara, fotoaparata postaju vrlo rano sastavnim dijelom dječjeg života i razvoja i važno je dati podršku djeci u razumijevanju njihovih funkcija, uloga i utjecaja na njih same i druge. Kao i druge stvari u životu, mobiteli uvijek imaju prednosti i koristi za nas, ali nas izlažu i nekim rizicima ako ih ne naučimo koristiti na siguran način. Skupi mobiteli mogu dijete učiniti metom krađe, bilo od odraslih, vršnjaka, ili starijih učenika. Mobiteli su također često pokazatelj socijalnog statusa, pa tako se djeca s jeftinijim mobitelima, a pogotovo ona bez mobitela među vršnjacima mogu smatrati manje vrijednom i biti izložena zadirkivanju i vršnjačkom nasilju. Nadalje, obzirom na nove mogućnosti mobitela, djeci mogu biti dostupni štetni sadržaji te internet bez roditeljske kontrole, što osim uvećanja troškova može djelovati nestimulativno na djetetov razvoj i obrazovanje te ostavlja više prostora za izloženost djece nasilju putem moderne tehnologije. Važno je ne zaboraviti i potencijalnu štetnost zračenja mobitela.

Djeci je važno dati smjernice kako da koriste mobitele na funkcionalan način te im pritom priznati interes, samostalnost i napredak tehnologije. Neki negativni faktori ne mogu se  potpuno ukloniti, ali se mogu umanjiti. Primjerice, djetetu se može nabaviti mobitel na bonove i reći mu koliko ima novaca na raspolaganju. Važno je postaviti jasna pravila kada i kako koristiti mobitel, gdje ga smije koristiti, a gdje i kada ne, razgovarati kome smije dati broj i kada sa roditeljima razgovarati o tome, što je posebno važno što je dijete mlađe dobi.

S obzirom na sve veći porast broja djece izložene seksualnom zlostavljanju putem mobitela, potrebno je naučiti djecu kako sigurno koristiti mobitele, kako prepoznati moguće opasnosti i rizična ponašanja te kako se zaštititi. Važno je naučiti djecu koje aktivnost su opasne i rizične u razmjenjivanju fotografija i služenja mobitelom. Uz to je nužno da se roditelji educiraju kako bi znali pružiti podršku djeci u razumijevanju sebe i svijeta koji ih okružuje, pokazati interes za dječje aktivnosti i pomoći im kada se nađu u nekim problematičnim situacijama te kako da prepoznaju ako im je dijete žrtva takvog oblika zlostavljanja, ali i ako zloupotrebljava mobitel da bi povrijedilo druge.

U slučaju nasilja putem mobitela potrebno je obavijestiti policiju te je dobro sačuvati poruke u mobitelu ili na neki drugi način zadržati sadržaj poruke kao i datum i vrijeme kada je poruka primljena.
 

 

Kako pripremiti dijete za školu
 
 Polazak djeteta u školu predstavlja veliku promjenu u životu djeteta, ali i ostatka obitelji.
Poznato je da je obitelj najvažniji čimbenik u razvoju emocionalnih i socijalnih sposobnosti djeteta. Dijete kojem je posvećena potrebna pažnja i koje se unutar obitelji osjeća prihvaćenim, lakše će se prilagoditi na nove i nepoznate situacije te ih savladati. Djetetu je važno dati priliku i ostaviti mogućnost da uči na vlastitim iskustvima čime će steći samosvijest, ali i samostalnost što je u konačnici potrebno i za uspješno školovanje.
Vještine čitanja i pisanja nisu najvažnije, njih djeca u pravilu vrlo brzo usvajaju. Puno je važnije prilagoditi se, biti discipliniran, ali i uporan, spreman na suradnju uz poštovanje osoba oko sebe. Tako će djeca čiji roditelji vjeruju u njihove sposobnosti te im pružaju podršku, ohrabruju ih i podržavaju, više profitirati. Djecu je potrebno naučiti da je za svaki uspjeh potrebno uložiti određeni trud. Djeca su po prirodi uporna i ne odustaju lako, bez obzira na neuspjele pokušaje.
U dobi kada su spremna za školu, kod djece se razvija svijest o tome da je deficit nekih sposobnosti moguće kompenzirati trudom i upornošću. Prihvaćanje neuspjeha, pravo na greške i strpljivost su kvalitete koje će djetetu pomoći u savladavanju školskih obaveza. Obitelj koja dijete potiče da ispituje i istražuje, usvaja nova znanja i svladava prepreke djeluje motivirajuće na djetetove radne navike.
Ipak, o samom će djetetu i njegovim interesima ovisiti  što će i koliko naučiti, jer ne reagiraju sva djeca jednako na podražaje. Djeca se razvijaju individualno, uz različite razvojne mogućnosti pa tako u različito vrijeme mogu pokazati određene sposobnosti u odnosu na drugu djecu.
Dijete koje kreće u školu treba poticati u razvoju samostalnosti i odgovornosti kako bi lakše izvršavalo svoje obaveze i usvojilo radne navike. Važno mu je pomoći u planiranju vremena za učenje, za ostale aktivnosti, ali i za odmor. U prvo vrijeme, ako je potrebno treba biti uz dijete kada piše domaće zadaće, sve dok ne postigne samodisciplinu. Dijete će se lakše snalaziti u svojim obavezama ako ga se uputi da samostalno obavlja aktivnosti, za koje je ono u toj dobi sposobno, npr. da dovodi u red svoj radni prostor, da na vrijeme sprema torbu za školu i sl.
Dijete ne treba plašiti školom i obavezama, nego ga pripremiti za tu realnost. 

 

 

PODRŠKA DJETETU KOD SELIDBE ILI PROMJENE ŠKOLE
 
  
 Selidba u novi dio grada ili drugi grad dio je životnog iskustva velikog broja obitelji i djece. Preseljenjem dijete, kao i cijela obitelj, doživljava velike promjene, kao na primjer promjenu vrtića ili škole, gubitak poznatog susjedstva i okoline, prijatelja i vršnjaka s kojima se igralo u susjedstvu, drago mjesto za igru i slično. U pravilu djeca i mladi se s vremenom dobro prilagođavaju okolini u koju su doselili.

Međutim, važno je obratiti pažnju na niz ranije spomenutih aspekata gubitaka kao posljedice preseljenja i njihovu težinu pokušati procijeniti na temelju toga kako ih doživljava dijete ili adolescent. Ukoliko roditelji i značajni odrasli procjenjuju težinu gubitka i značaj preseljenja iz svoje odrasle perspektive, vjerujući da „to i nije tako velik problem“, moguće je da će biti manje osjetljivi na znakove kojima djeca poručuju da su im gubici teško pali. Odrasli zaboravljaju da je njima lakše održavati kontakt s prijateljima i ljudima od kojih su se odselili nego djeci. Neki od spomenutih znakova mogu se manifestirati kroz razdražljivost i češće promjene raspoloženja, izraženije separacijske teškoće, revoltirano ponašanje i češće ispade ljutnje, odsutnost i potišteno raspoloženje, probleme u školi i s učenjem, moguće povlačenje i teškoće u sklapanju novih prijateljstava.

Stoga je važno s djecom razgovarati o promjenama koje donosi preseljenje, pružiti im podršku i dati dozvolu da tuguju za onim što oni doživljavaju kao svoj gubitak. Potrebno je ostaviti dovoljno vremena djetetu da se prilagodi na ideju preseljenja i promjene koja dolazi. Djeci je potrebna podrška u pronalaženju načina kako se oprostiti od prijatelja, svoje stare sobe i stana, susjedstva. Dobro je razgovarati s djetetom, posebno kada se radi o mlađoj djeci, o mogućim načinima održavanja kontakt sa starim prijateljima. Roditelji mogu pružiti podršku djetetu na način da uspostave  kontakte sa roditeljima djetetovih prijatelja i pomognu djetetu u prikupljanju njihovih telefonskih brojeva i adresa, te pregovaraju o mogućnostima daljnjeg viđanja i slično.

Također je važno podržati dijete u novoj situaciji i nikako ga ne požurivati – prilagodba na promjene je proces i zahtijeva određeno vrijeme kako bi dijete prežalilo gubitke, prihvatilo i  naviknulo se na nove okolnosti. 
 

 

 

 

Stres kraja školske godine

Kao i kod odraslih, i kod djece su neki stresovi normalan dio svakodnevnog života. Tako i kraj školske godine  može za dijete  podrazumijevati opterećenje, pritisak, uznemirenost, zabrinutost. Svi ti znakovi koje opažamo nam pokazuju da su djeca pod stresom. Bilo da su učenici trećeg, petog ili osmog razreda, djeca brinu zbog ispitivanja, količine gradiva, dobivenih ocjena, reakcija roditelja, te mogu osjećati  uzbuđenje, uznemirenost, tjeskobu i strah intenzivnije nego tijekom cijele godine.


Djeci treba pomoći!
Iako je stres dio odrastanja, o njemu valja voditi računa uvijek, a ne samo sada kad je najizraženiji. Ponekad je blaga uznemirenost, manji stres prije važnog ispita ili neke nove situacije  potreban kako bi iz postojeće situacije dijete došlo do novih spoznaja. Manje intenzivan stres je obično prisutan i u procesu učenja svake nove vještina i sličnim situacijama. Takva blaga uznemirenost koja pokreće dijete može biti iskorištena za dodatno motiviranje i predviđanje novih postignuća.
Međutim, kod svake intenzivnije uznemirenosti, osobito ako su one česte, može doći do problema kod djeteta. Zato dijete treba podršku!
Ako pomognemo djetetu da se učinkovito suočava sa stresom, ono svaki put kad savlada situaciju, uči važne emocionalne vještine i postaje snažnije i spremnije za takve buduće situacije.
Djeci je važna pomoć i obiteljske i školske sredine – najvažnije je da roditelji i obitelj te nastavnici čuju djecu i imaju razumijevanja za to stresno razdoblje u njihovim životima, da im budu na raspolaganju, da razgovaraju s njima, da toleriraju njihove sitne nepodopštine, da im budu podrška i ohrabruju ih, da budu pozitivni te im pomognu u razmišljanju i planiranju, organizaciji obveza, traženju optimalnog rješenja…

Ne quid nimis!
Previše stresa je nezdravo, a djeca nemaju dovoljno psiholoških i tjelesnih sposobnosti za nošenje s kumulativnim pritiskom. Izloženošću prevelikom stresu, pritiscima i radu bez odmora, mogu postati neučinkoviti i doživjeti neuspjeh. Također, izloženost prevelikom i nakupljenom stresu  rizična je za njihovo zdravlje.
Stoga je važno da djeca osobito sada kad se pritisak čini jačim nego inače imaju vremena za opuštanje i budu smirena te da znaju kako je i slobodno vrijeme, vrijeme provedeno s prijateljima i u aktivnostima koje ih vesele i u kojima imaju osjećaj zadovoljstva, postignuća i ponosa, izuzetno važno. Djeci je važno da ih okolina vidi kao djecu, a ne samo kao učenike!!
Obitelj je ta koja najbolje poznaje dijete te mu može pomoći usmjeriti ga na ono što ga inače opušta i pomaže mu u napetim, teškim i stresnim situacijama, kao i pri otkrivanju novih mehanizama i načina suočavanja s kriznim i stresnim razdobljima u životu. Kad dijete traži pomoć u planiranju, važno je da se ne planira za njega nego s njim i da mu pritom dajemo podršku u postavljanju realnih ciljeva i očekivanja. Nerealni ciljevi i prevelika očekivanja pojačavaju stanje stresa kod djeteta.
Iako govorimo o pritiscima na kraju školske godine, sada osobito valja voditi računa o djeci koja su u proteklom razdoblju imala i drugih stresnih i traumatskih događaja u obitelji ili širem okruženju. Oni, zbog ovih otežavajućih okolnosti trebaju i više podrške.

Svako dijete treba podršku. Djeca koja žive u podržavajućoj okolini te razvijaju strategije suočavanja, postaju otpornija na stres.

 

 

Stvari koje roditelji i odrasli trebaju znati o djeci i internetu…

  
Djeca koriste računalo za učenje, ali i za zabavu. U jednom ispitivanju provedenom u nas pokazalo se da svaki drugi ispitani učenik koristi računalo te da korištenje računala ovisi o spolu, dobi, mjestu stanovanja, obrazovanju i zaposlenosti roditelja. Tako računalo natprosječno koriste djeca iz velikih gradova te oni čija su oba roditelja zaposlena i fakultetski obrazovana. Kroz rad na kompjuteru djeca mogu razvijati pamćenje, metode učenja i vještine rješavanja problema te osjećaj vlastite sposobnosti i samopouzdanja. Kompjutorske igre također mogu biti poticaj na druženje s vršnjacima sličnih interesa za djecu koja imaju teškoće u komunikaciji. Također, dijete može vježbati koordinaciju oko-ruka, prostorne odnose i predočavanje. Bez obzira na roditeljske preferencije, dijete će doći u susret s računalnom tehnologijom. Poticanje informatičke pismenosti dio je školskog programa, pa je naprosto nemoguće ne koristiti se danas njome. Osim toga, pokazalo se da se radom na računalu potiče motivacija za učenjem, pa se u nekim slučajevima računalo bira kao podrška djetetu, npr. djeci s posebnim potrebama.

Internet je sve privlačniji medij komunikacije koji ima čitav niz prednosti, kao npr. brza dostupnost informacija, (od akademskih istraživanja i mogućnosti putovanja, do podataka o školama i fakultetima, različitim proizvodima i slično), lako i brzo pregledavanje aktualnih vijesti, povezivanje i komunikaciju s ljudima, čak i mogućnost brzog i jednostavnog dopisivanja s vršnjacima i ljudima u različitim dijelovima svijeta. Dodatna prednost interneta je i što uči djecu rješavanju problema i potiče razvoj strategija za selekciju informacija, razmjenu iskustava, mišljenja i informacija s vršnjacima i ljudima sličnih interesa ili problema (npr. stranice za fanove poznatih pjevača i glumaca, ljubitelje automobila ili nekih video igara).

U prividnom svijetu interneta svi rizici i opasnosti nisu jednaki!

Odrasli nerijetko umanjuju opasnosti na koje dijete može naići i ako dijete o njima ne priča, skloni smo razmišljati da su djeca zaštićena. Kao i u svim važnim i teškim temama, na taj način odrasli (nastavnici i roditelji) zapravo ne štite dijete, nego sebe od za njih teških tema. Stoga je važno da roditelji budu upoznati i svjesni opasnosti s kojima se djeca mogu susresti koristeći internet. Djeca mogu doći do neprimjerenih informacija, koje uključuju pornografiju, materijale i stranice koje potiču mržnju, nesnošljivost ili diskriminaciju, krvave i nasilne prizore, dezinformacije i preuveličavanje vijesti. Mogu ih maltretirati ili proganjati ljudi, a često i druga djeca, koji prostače, vrijeđaju ili prijete. Osim toga, netko im može poslati računalni virus ili provaliti u njihovo računalo. Postoji rizik da popunjavanjem obrazaca ili sudjelovanjem u raznim online natjecanjima djeca mogu dati važne ili osobne podatke te mogu postati mete različitih prevara. Mogu postati žrtve pedofila ili odraslih osoba s neiskrenim namjerama koji će ih pokušati nagovoriti na susret ili na neki drugi način izigrati povjerenje djece (npr. objavljivanjem slika djece).

Naime, važno je imati na umu da internet omogućuje anonimnost, koju je nemoguće postići u bilo kojoj drugoj vrsti komunikacije. Ova anonimnost oslobađa i potiče ljude da komuniciraju intimnije nego što bi to činili u osobnim kontaktima. Omogućuje također i lažno predstavljanje te je stoga potreban nadzor roditelja u trenucima kad se dijete koristi internetom. Stoga, ako vam dijete kaže da je upoznalo dobrog prijatelja preko interneta, svakako podsjetite dijete da je sve ono što zna o tom “prijatelju” samo ono što mu je ta osoba rekla, tj. napisala te da ništa od toga ne mora biti istina.

Kako roditelji i drugi odrasli mogu smanjiti rizike s kojima se njihova djeca mogu suočiti na internetu?

  1. Prije svega važno je kompjuter s pristupom internetu postaviti u dnevnu sobu ili prostoriju u kojoj češće borave roditelji. Na taj način nadgledanje sadržaja s kojima se dijete susreće postaje lakše te roditelji mogu upoznati djetetove on-line prijatelje. Dijete će teže ući u potencijalno rizičan razgovor s strancem u chat-roomu ili tražiti pristup eksplicitnim seksualnim sadržajima ako roditelj može usput pogledati što dijete radi na kompjuteru.
  2. Važno je da roditelji nauče osnovne stvari i terminologiju u korištenju interneta i u tome mogu potražiti dječju pomoć, što nudi mogućnost za uspostavu komunikacije, pokazivanje interesa za ono što dijete radi i odnosa povjerenja. Pokazujući interes i pažljivo nadgledajući djetetove aktivnosti na internetu, ipak mogu zaštititi djecu od rizika, što je u svakom slučaju bolje nego im jednostavno zabraniti upotrebu.
  3. Bitno je postaviti određen skup pravila o korištenju interneta, vremenu koje dijete provodi, stranicama koje posjećuje te dogovorene posljedice ponašanja. Djeca će uglavnom ta pravila prihvatiti i na to će odlično reagirati, jer im je jasno da su roditelji tu, da se brinu i da se imaju kome obratiti u slučaju potrebe. Važno je da roditelji uključe i dijete u proces dogovaranja pravila, čime povećavamo djetetovu odgovornost za poštivanje dogovorenih pravila.
  4. Odrasli, i nastavnici i roditelji, mogu se educirati kako provjeriti koje stranice dijete posjećuje. Pri tome je važno otvoreno komunicirati s djetetom, kako ovaj način provjeravanja ne bi dugoročno narušio odnos roditelja ili nastavnika s djetetom.
  5. Važno je objasniti zašto provjeravate sadržaje koje dijete posjećuje. Npr., recite: "Brine me to što na nekim web stranicama postoje sadržaji koji su neprikladni za djecu" ili "Moja je odgovornost i obveza kao odraslog da vodim računa na to koliko vremena i kako provodiš na internetu". Preuzimanje odgovornosti odraslog u ovom slučaju je isto kao i u situacijama kad je odrasla osoba odgovorna koliko mladi provode vremena u gledanju televizije, čitanju časopisa i stripova, igranju video-igara itd.
  6. Dobro je s djetetom razgovarati o tajnama i o tome kakve tajne čuvamo. Također, važno je djeci reći da, ako se osjećaju neugodno ili zbunjeno zbog nečeg što su doživjela, uvijek mogu razgovarati s roditeljima ili odraslom osobom kojoj vjeruju.
  7. Moguće je da će dijete htjeti upoznati svog online prijatelja ili prijateljicu. Važno je da na prvi susret dijete odlazi u pratnji roditelja ili odrasle osobe kako bi i roditelji upoznali novog prijatelja svoga djeteta. Možemo djeci objasniti da prijatelj koji nam stvarno želi biti prijatelj i ima poštene namjere neće imati ništa protiv da upozna roditelje, kao što bi bilo dobro da online prijatelj dođe sa svojim roditeljima.
  8.  U slučaju bilo kakve naznake da su osobe s neprijateljskim namjerama stupile u kontakt s Vašim djetetom, saznali Vaše ili djetetove podatke, prijete Vašem djetetu ili Vama, POTRAŽITE POMOĆ! 

 

 

Školski praznici

Školski praznici mogu zbližiti obitelj

Školski praznici pružaju mogućnost da obitelj provede više vremena zajedno te da roditelji poboljšaju pozitivnu komunikaciju i odnos s djecom. Mnogi roditelji približavanje školskih praznika mogu smatrati stresnim – kada pomisle da će djeci trebati osmisliti aktivnosti i zabavu. Neka istraživanja u zapadnim zemljama pokazala su da se oko dvije trećine djece ne slaže s roditeljima oko toga što je kvalitetno provedeno vrijeme. Roditelji koji imaju mnogo obaveza, kuhanje ili gledanje televizijskih programa u istoj sobi s djetetom mogu smatrati kvalitetno provedenim zajedničkim vremenom. Iz dječje perspektive, kvalitetno provedeno vrijeme uključuje direktnu i nepodijeljenu pažnju roditelja. Može se reći da bi to vrijeme trebalo omogućiti razgovor o značajnim temama i korisne zajedničke aktivnosti.

Ponekad je teško pronaći «pravo» vrijeme koje ćemo provesti s djecom. Kako djeca odrastaju to postaje sve teže s obzirom na njihove školske i izvanškolske aktivnosti. Roditelji često očekuju da djeca budu dobro raspoložena baš onda kada isplaniraju posebne obiteljske događaje i aktivnosti, ali to nije uvijek tako. Osim zajedničkih aktivnosti, kvalitetno vrijeme s djecom predstavlja i kvalitetna komunikacija. Uzmite vrijeme samo za razgovor s djecom. To je važno za izgrađivanje otvorenog i poštenog odnosa, a također stvara atmosferu u kojoj su djeca slobodna započeti bilo koju temu. Osim što govorite djetetu, sjetite se poslušati što ono ima reći. Potaknite dječju znatiželju i interese tako što ćete ispitivati mnogo «Zašto?» i «Kako?» pitanja. Ovo pomaže djeci da nauče izražavati svoje misli i osjećaje. Dopustite djeci da govore o sebi, o tome što vole činiti, o svojim brigama. To će pomoći u izgrađivanju atmosfere povjerenja i prihvaćanja.

10 savjeta za poboljšanje kvalitete komunikacije djece i roditelja

  1. okupite se uz obrok – daje mogućnost da članovi obitelji razmjenjuju novosti; to je vrijeme kad roditelji mogu slušati svoju djecu, dati im savjet i podršku
  2. čitajte djeci – istraživanja pokazuju da razvija kod djece interes za znanje i stimulira razvoj govora i jezika. Također pomaže povećanju pažnje i koncentracije te znatiželje.
  3. obavljajte zajedno kućne poslove – davanje kućnih zadataka je vrlo produktivan način za podučavanje odgovornosti kod djece. Ako neke roditelji rade zajedno s djecom to pomaže razvoju vrijednosti timskog rada i dobre komunikacije
  4. pomažite djeci oko školske zadaće – želja roditelja da pomogne povećava kod djeteta interes za školu i bolje ocjene. Redoviti odlasci u knjižnicu su jeftin i dobar način za provođenje vremena s djetetom.
  5. obiteljski hobi – aktivnosti kao što su kuhanje, izrađivanje predmeta, pecanje ili biciklizam su odličan način za kvalitetno provođenje vremena s djecom.
  6. igrajte se – roditelji trebaju dati prednost društvenim igrama s djecom ispred dugih sati gledanja TV programa
  7. povremeno planirajte obiteljski izlazak – pripremite piknik, posjet mjesnom parku, vožnju biciklom, šetnju šumom, posjet zoološkom vrtu ili muzeju
  8. potaknite zajedničke tjelesne aktivnosti – vrlo su važne za razvoj djeteta jer ne jačaju samo tijelo već pomažu u izgrađivanju osobina ličnosti i povećanju motivacije i upornosti.
  9. napravite kalendar «obiteljskog vremena» - budući da mnogi roditelji imaju «dinamičan» radni raspored, vrijeme predviđeno za djecu pada sve niže na listi prioriteta. Napravite kalendar te zajedno s djecom upisujte planirane obiteljske događaje. To će potaknuti i neke kreativne ideje. Svakako se pokušajte držati planiranog.

Evo nekoliko ideja za obiteljske aktivnosti tijekom školskih praznika:

  • Održite «olimpijske igre» u krugu obitelji i prijatelja. Tražite od djece da odluče koje igre će se igrati, te da naprave olimpijske medalje. Upriličite i svečanost proglašenja, te proslavite uz roštiljanje.
  • Posjetite aerodrom i promatrajte avione kako slijeću i uzlijeću.
  • Napravite grb svoje obitelji.
  • Ispecite i dekorirajte neke nove i neobične kolače.
  • Pročitajte lokalne novine koje objavljuju aktivnosti i događanja tijekom školskih praznika.

 

Kako razgovarati s mladima o spolnosti

Ljubav i spolnost

Doba puberteta je razdoblje u razvoju djeteta koje najčešće počinje u 12. godini i završava u 15. kada započinje doba adolescencije. To je vrijeme kada se roditelji trebaju pripremiti na velike promjene koje će se dogoditi u svim aspektima razvoja njihovog djeteta. Uslijed promjena u hormonalnoj ravnoteži događaju se tjelesne promjene jer se razvijaju sekundarne spolne karakteristike, smanjuje se emocionalna stabilnost pa su tinejdžeri skloni naglim promjenama raspoloženja i burnim reakcijama, a jedna od najupadljivijih promjena sastoji se u naglom povećanju kritičnosti prema svojoj okolini. Tada se čini da je svrha njihovog dana da roditeljima nalaze mane i vrebaju na njihove pogreške. Počinje proces individualizacije i traženja vlastitog «JA». 

Kao posljedica burnog i intenzivnog psihofizičkog razvoja tinejdžera javlja se i interes za ljubav, spolnost i stvaranje emocionalnih veza s vršnjacima. Mnogi roditelji potcjenjuju tinejdžersku ljubav smatrajući da nije stvarna, ali svi osjećaji koje imamo su stvarni. Neki ljubavni osjećaji su zaljubljenost, neki ukazuju na nezrelu ljubav, a neki mogu signalizirati zrelu ljubav. Ljudi svih životnih dobi mogu osjećati sve vrste ljubavnih osjećaja, ali je osobito važno da tinejdžeri znaju u čemu se ljubavni osjećaji razlikuju.

  • Zaljubljenost znači zaljubiti se u sam pojam ljubavi, kada je biti zaljubljen u nekoga važnije od toga što dobivamo i dajemo u tom odnosu
  • Nezrela ljubav temelji se na fantazijama i nezadovoljenim potrebama, preuzima život pojedinca na način da teško funkcionira u drugim područjima života
  • Zrela ljubav nam daje energiju i vitalnost u svim područjima života. Temelji se na prihvaćanju svih stvarnih osobina druge osobe. Zrela ljubav je jaka i može preživjeti i loša životna razdoblja. Učvršćuje se s vremenom i pomaže razvoju pojedinca i para. To znači da su dvije osobe i najbolji prijatelji, da se vole, ali i da se sviđaju jedan drugome kao osobe.

Tinejdžeri trebaju znati da za razvoj zrele ljubavi treba vrijeme, da povjerenje i ljubav postepeno rastu, da zrela ljubav nije ljubav na prvi pogled. Zaokupljenost ljubavnim osjećajima kod tinejdžera je najčešće vidljiva u tome što njihovu pažnju najviše privlače takvi sadržaji (časopisi, filmovi, priče vršnjaka ili odraslih), imaju naglašenu potrebu za privatnošću – bilo da su sami ili s prijateljima (da bi se mogli prepustiti maštanjima). S tim je povezana i velika usredotočenost na vlastiti izgled i trošenje džeparca na potrepštine za uljepšavanje.

Osim što ljubavne osjećaje tinejdžera ne uzimaju ozbiljno, roditelji se teško nose s interesima svoje djece za spolnost i seksualne odnose. Uz emocionalni doživljaj ljubavi javlja se i tjelesna uzbuđenost i potreba za istraživanjem vlastitog i tuđeg tijela. Razgovor o takvim temama tradicionalno pripada među najteže diskusije koje čekaju roditelje. Osim činjenica povezanih s tjelesnim razvojem, fiziološkim reakcijama i spolno prenosivim bolestima, koje djeca dobiju i kroz predavanja školskih liječnika u školi, važno je razgovarati i o sljedećem:

  1. Treba znati koji su dodiri neugodni našem tijelu te spriječiti i zaustaviti svakoga tko nas pokuša dodirivati na neugodan i zbunjujući način.
  2. Seks je vještina koja se uči. Ljudi očekuju čuda kada prvi put vode ljubav, ali je zapravo potrebno vrijeme, iskustvo i strpljenje da bismo razvili vještinu primanja i davanja ugode.
  3. Seks je najljepši kada su obje osobe zrele emocionalno, a ne samo fizički. Možemo naglasiti tinejdžerima da iako je njihovo tijelo fizički zrelo, njihove emocionalne reakcije nisu.
  4. Postoje važne razlike u fiziološkim reakcijama muškaraca i žena te je dobro biti ih svjestan kako bi se izbjegli nesporazumi.
  5. Tjeskoba koja se javlja prvi put ili s novim partnerom može prouzročiti probleme kod oba partnera. Presudno je strpljenje i razumijevanje.
  6. Zrela ljubav i odanost čine seksualna iskustva znatno ugodnijima. Najvažnije je da imamo veliko povjerenje u osobu i da u vezi s drugom osobom možemo biti «svoji».

Savjeti za roditelje

  1. Istražite vlastite stavove – istraživanja pokazuju da su djeca koja mogu razgovarati o ovim temama s roditeljima manje sklona rizičnim ponašanjima. Ako vam je neugodno razgovarati s djetetom slobodno mu to priznajte, ali naglasite da vam se može obratiti ako ima pitanja.
  2. Počnite rano razgovarati o ovim temama – djeca trebaju obziran i postepen pristup informacijama o spolnosti koji je sukladan njihovoj dobi. Primjerice, kada manje dijete učite dijelovima tijela ne preskačite spolne organe.
  3. Preuzmite inicijativu – ne čekajte da vam dijete postavi pitanje već spontano iskoristite neke događaje npr. kada ugledate trudnicu razgovarajte o tome kako je beba stigla u trbuh.
  4. Dajte jasnu informaciju koja je sukladna dobi – tinejdžeri trebaju informacije o biološkom razvoju, ali trebaju razumjeti i da spolnost uključuje međusobno povjerenje, poštovanje i odgovornost partnera. Što im više naglašavamo važnost osjećaja vjerojatno će, kad dođe vrijeme, lakše donijeti odluke o vlastitoj spolnosti i biti otporniji na pritisak vršnjaka.
  5. Pripremite ih na razvojne promjene – djeca mogu biti preplašena i zbunjena iznenadnim promjenama koje se događaju njihovom tijelu u pubertetu. Da biste spriječili tjeskobu razgovarajte ne samo o sadašnjim nego i o budućim promjenama.
  6. Otkrijte im svoja uvjerenja o ljubavi i spolnosti – iako ih oni ne moraju usvojiti kad odrastu bit će ih svjesni dok nastoje otkriti kako se oni osjećaju i kako se žele ponašati.
  7. Mnogim roditeljima je neugodno razgovarati s djetetom suprotnog spola. Iako je to razumljivo, važno je ne odustati u potpunosti. Primjerice, ako ste samohrana majka sa sinom, možete si pomoći s literaturom koja je već dostupna i kod nas, zamoliti obiteljskog liječnika za pomoć ili «regrutirati» bliskog muškog rođaka u kojeg imate povjerenje.
  8. Opustite se – ne zabrinjavajte se ako ne znate sve odgovore na pitanja koje vam dijete postavlja. Od onoga što znate važnije je kako reagirate. Ako možete održati atmosferu u kojoj nijedna tema nije zabranjena, vrlo ste uspješan roditelj.

 

Kako odgojiti samopouzdano dijete

Nije lako biti roditelj i odgojiti odgovornu i zrelu, emocionalno stabilnu ličnost. To možete jedino uz bezuvjetnu ljubav, podršku i prihvaćanje. Djeca koja nemaju takvu podršku ne znaju se nositi niti s kritikama izvan obitelji, teško podnose neuspjeh i teže kasnije u životu ostvaruju svoje potencijale u akademskom i poslovnom životu, sreću u obiteljskom.

Samopouzdano je ono dijete koje dobro misli o sebi i vjeruje u sebe.  Hoće li postati takvo uvelike ovisi o roditeljima i privrženosti koja se stvara od prvog dana rođenja.

Nije lako biti roditelj, za to nema recepta. Važno je pružiti djetetu toplinu i ljubav, sigurnost i oslonac, ali neki roditelji u tomu pretjeruju - štite svoje dijete, žele sve napraviti za njega, a ono nema samopouzdanja. Sasvim je sigurno da će mnogi reći da sve što rade u životu rade upravo za svoju djecu, brinu se za njih, pružaju im sve što sami nisu imali, pomažu im i vole ih. Ali kada pokušavaju činiti sve umjesto djeteta, roditelji djetetu šalju poruku da je ono loše i nesposobno zauzeti se za sebe. Zato treba dobro balansirati.
S jedne strane djecu treba poticati i dati im slobodu, učiti ih samostalnosti i odgovornosti, pustiti da sami nešto naprave pa i da pogriješe, naravno u skladu s dobi djeteta, jer tek kad samo uspije nešto učiniti osjećat će se vrijedno i uspješno, a zbog povjerenja koje mu roditelj pokazuje puštajući ga da nešto samo obavi osjećat će se voljeno i prihvaćeno, bez obzira je li postiglo uspjeh. Zbog toga je važno djetetu već i u najranijoj dobi dopustiti da samo odlučuje. Pustite ga da odabere voće koje će pojesti, ili boju štramplica koje će odjenuti. Samo prije toga sami sa sobom raščistite da ste spremni poštivati djetetovu odluku kad mu već nudite izbor.
S druge strane je važno dijete štititi te mu postaviti jasne granice kojih se treba dosljedno i ''nemilosrdno'' držati.  Pogotovo je to važno u prvim godinama života, nakon čega odlaskom u vrtić i kasnije u školu sve veću važnost dobivaju vršnjaci i potom nastavnici. Naravno da i dalje trebaju roditeljsku ljubav i podršku. Ali, u prvim se godinama razvija privrženost roditelja s djetetom i stvaraju temelji na kojima će dijete poslije graditi svoje mišljenje o sebi i odnose s ostalim osobama u daljnjem životu. Budite djetetu na raspolaganju da s vama razgovara o svojim brigama i osjećajima, poštujte njegove osjećaje i razmišljanja, ali mu dajte i jasne smjernice. Pohvalite ga, izrazite ljubav, podršku, poštovanje – to mu može pomoći.

Roditelji često pokušavaju biti savršeni, pa i ponašaju se kao da jesu, dok djecu spremno kritiziraju. Uzimaju zdravo za gotovo kada dijete napravi nešto dobro, često niti ne primijete, a s druge strane, učini li nešto loše, onda su jako spremni špotati, vikati i kažnjavati. Kad je dijete malo, kazna nema smisla jer ono uopće ne može razumjeti značenje te kazne, pa se zato loše ponašanje preporuča ignorirati, a kako dijete raste tako ga je potrebno naučiti i objasniti mu zbog čega je neko ponašanje loše te mu ponuditi pozitivne alternative. Djetetu treba uvijek objasniti zašto je nešto dobro, a ono drugo nije i kakve će biti posljedice njegova ponašanja.
Da bi dijete o sebi izgradilo dobro mišljenje i postalo samopouzdano, treba ga pohvaliti za sitnice i naučiti ga da ima pravo na greške (jer svi griješimo), te ga naučiti kako se nositi s njima i kako ih ispraviti. Naučite dijete kako se nositi s neuspjehom. Nitko ne može učiniti sve dobro svaki puta. Djeca moraju naučiti da su neuspjesi izazovi koji će im pomoći da iz sebe izvuku najbolje. Također je važno dati im do znanja da se mogu osloniti na vas.

Kako je pažnja jak motivator, ona ponašanja koja potkrepljujemo svojom pažnjom će biti učestalija - tako što se više viče zbog lošeg ponašanja, što se više uzrujava, to će dijete više ustrajati na lošem ponašanju i eto začaranog kruga. Zato valja činiti upravo suprotno – lošem ponašanju ne treba pridavati pažnju, a dobro treba uvijek zapaziti, pa i onda kad su to naizgled sitnice, poput toga da lijepo pozdravi i poslušno obavi ono što smo rekli. Nagrada za to će biti pažnja roditelja i dobar osjećaj zbog pohvale.

U strci u kojoj živimo najveća je nagrada koju roditelj može dati djetetu njegovo vrijeme. Bez obzira u kojoj profesiji radili, nema osobe koja se barem četvrt sata dnevno ne može posvetiti jedino i samo svom mališanu, isključiti mobitel, otkazati kave s prijateljima, ugasiti televizor, prestati kuhati, peglati i usisavati te reći „ Ovo je moje vrijeme samo za tebe!“.  Dijete će tako shvatiti da je prihvaćeno i da je voljeno, da ima osobu kojoj se uvijek može obratiti. Kada u obitelji ima više djece, treba podijeliti vrijeme tako da oba roditelja svakom djetetu ponaosob posvete barem desetak minuta. Dijete mora znati da ima pravo na oba roditelja. Ako i radite cijeli dan, dok su vam djeca u vrtiću ili kod baka, vaše zajedničko vrijeme može biti kad ih uspavljujete ili kad vam se ujutro prije ustajanja došuljaju u krevet. A jedan dan vikenda bilo bi dobro proglasiti obiteljskim, kada se ide na izlete, u kino, kazalište ili provodi u nekim drugim zajedničkim aktivnostima.  
Najviše što roditelji mogu pružiti djeci jest uživanje u društvu djece, a što je i ključ za poticanje dječjeg samopoštovanja. Djeca se osjećaju cijenjenom kad znaju da se njihovi roditelji žele družiti s njima zbog njih samih.

Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba

 

 



 kiko i ruka-1.ppt

preskoči na navigaciju